Velid je poslao po njih. Abdullah ibn Zubejr i Husein su bili u džamiji kada je stigao namjesnikov glasnik i predao im poruku. Odgovorili su mu da ide kod namjesnika te da mu kaže kako će njih dvojica odmah doći. Husein je otišao kod Velida i nakon što ga je namjesnik obavijestio o Muavijinoj smrti, od njega je zatražio da Jezidu položi zavjet na pokornost. Husein mu je rekao: „Ličnosti kao što sam ja ne daju zavjet tajno. Pozovi narod, a pozovi i mene da vidimo šta će biti.“ Velid mu je potom rekao: „Vrati se u zdravlju.“ Tada je Mervan rekao Velidu: „Ne puštaj ga, jer ako ode ne davši zavjet, više nikada nećeš doći do njega. Ako ne dadne zavjet, ubij ga.“Husein se naljutio i rekao: „ Niti me možeš ubiti ti a niti može on.“Na kraju Husein i Ibn Zubjer su ne položivši zavjet napustili Medinu i uputili se prema Meki. Tih dana, dok je Damask bio zabrinut zbog odbijanja zavjeta Hidžaza, u Kufi se dešavalo nešto što je najavljivalo veliku oluju. Sljedbenici Alija su se okupili u kući Sulejmana ibn Sureda Hazaia i započela su izlaganja. Domaćin, koji je iskusio mnoge događaje i mnogo puta vidio promjenjivost stavova svojih sugrađana, rekao je: „Narode! Ako niste ljudi od djela i bojite se za svoje živote, nemojte uzalud zavaravati ovog čovjeka!“ sa svih strana čuli su se povici i galama: „Nikada, mi smo se odrekli svoga života. Svojom krvlju smo se zavjetovali da ćemo srušiti Jezida i Huseina dovesti do hilafeta!“ Potom su napisali pismo: „Hvala Bogu koji je porazio tvoga neprijatelja silnika, neprijatelja koji je pobio dobre u umetu Muhamedovom i nad ljudima postavio loše, imetak muslimana je podijelio među moćnicima i ubicama. Na putu tvoje vladavine sada ne stoji nikakva prepreka. Vladar ovoga grada Numan ibn Bešir nalazi se u vladarskoj palati. Mi niti se udružujemo sa njimn, niti prisustvujemo njegovim namazima.“Ovo pismo koje su poslali iskreni i jedinstveni Huseinovi sljedbenici nije bilo jedino. Govori se da je broj pisama bio na stotoine pa čak i na hiljade.Ali istih tih dana u kojima je glasnik iz Kufe išao u Meku i kao što je prenešeno ponekada je nosio i više pisama, razmjenjivani su glasnici između Kufe i Damaska, noseći pisma u kojima je Jezidu pisano sljedeće: „Želiš li Kufu, onda u ovaj grad trebaš poslati sposobnog i moćnog vladara jer je Numan ibn Bešir nemoćan čovjek ili se pokazuje nemoćan.“I ne čini se nemogućim da su neki ljudi, za svaki slučaj i za ne daj Bože, pečatili obje grupe pisama. Kada je broj pisama prešao uobičajenu količinu, Husein je smatrao da Iračane ne treba više ostavljati da čekaju. Dostojanstvenicima Kufe napisao je pismo sljedećeg sadržaja: „Hani i Said su bili posljedni izaslanici koji su mi donijeli vaša pisma. Napisali ste mi: „Dođi kod nas jer nemamo predvodnika. Možda ćemo sa tvojim dolaskom ići pravim putem i pronaći istinu.“ Kod vas šaljem svoga brata i amidžića u koga imam povjerenje, da me obavijesti o vašem stanju i o onome što se dešava u gradu. Ako mi napiše da se vaši uglednici i dostojanstvenici slažu sa onim što ste napisali u svojim pismima, doći ću kod vas. Zaklinjem se svojim životom, imam (vođa) je onaj ko se ponaša prema Kuranu, sprovodi pravdu, uspostavlja istinu i Boga uzme kao onoga ko ga nadgleda.“Husein je, kao i njegov otac bio čovjek vjere, a ne čovjek interesne politike i vjeru je tretirao kao i njegov djed, Poslanik. I od prvog dana svoga poziva proklamovao sprovođenje pravde i zaštitu slabih od nasilnika. Sa njegovog stanovišta vjera se ne ograničava na džumu namaz i njenu hutbu u kojoj hatib nastoji da rečenice izgovara u ritmu i rimi. On je vjeru smatrao Božijim zakonom koji treba da funkcionira u ljudskoj zajednici. Zakon u kome su ljudi međusobno jednaki i u kom niti ijedna rasa nije superiorna u odnosu na drugu. Sada kada je zakon mrtav, a novotarija oživljena, a on to može promijeniti, ne treba čekati. Njegov djed, Poslanik je rekao: „Čovjek koji vidi negativnost, ako ima sposobnosti da je promijeni, treba nastojati i ukloniti je.“ Dakle on treba strgati pokrivač licemjerja i lukavstva koji su muslimanima navukli Abu Sufijanov sin i unuk i vjeru predstavili kao rasističku vlast u kojoj su Kurejšije iznad drugih, i također otkriti istinsko lice islama koje je iza zastora lažne ceremonijalnosti. Na njegovom putu postojali su problemi, mogućnost poraza i više od toga, smrtna opasnost. On je bolje od svakoga vidio te probleme.On je znao šta će biti na kraju. Oni iskazi, stihovi i kratke rečenice koje je ponekada izgovarao, sve su poput dragulja koji sijaju na vrhuncima slobodarstva i ukazuju na njegovo saznanje. On kao da je svojim očima vidio kršenje zavjeta od strane stanovnika Kufe kada je govorio: „Ljudi su robovi ovoga svijeta, vjeru žele toliko dok ne urede poslove ovoga svijeta i kada dođe dan iskušenja, broj vjernika će biti mali.“Husein nikada nije mogao napustiti ljude koji su trebali njegovo vodstvo, zbog straha da će biti ubijen ili da njegov ustanak neće uspjeti. Treba prihvatiti poziv tih ljudi, otići kod njih a na njima je da, na osnovu zavjeta koji su mu dali, do kraja ostanu uz njega. Brojna pisma, koja su mu poslai ovi ljudi, nisu ostavila nikakva opravdanja za njega. Stanovnici Kufe su napisali Huseinu da je raniji vladar javno dobro muslimana podijelio moćnicima i uskratio ga siromašnima. Napisali su mu da se jedan rod Arapa-bez osnova i zasluga- proglasio boljim od drugih Arapa i muslimana, što je u suprotnosti sa tekstom Božije Knjige. „Ti trebaš doći i mi ćemo ti pomoći da se unište ove novotarije.“ I on je upravo to htio. Huseinov prigovor još iz vremena vladavine Muavije je bio to da je novotarija oživljena,a sunet zamro. Ako se našao pomoćnik, treba oživjeti sunet i uništiti novotarije. Šta će biti na kraju? To je Božije.Muslim se sa Imamovim pismom uputio u Kufu. Kao Što su historičali zapisali, na početku je ostao bez vode i bio je žedan dok su dva njegova vodiča umrli pa je to vidio kao loše predskazanje. Od Huseina je zatražio da se povuče, ali Husein mu je u odgovoru napisao: „Mi, Ehli Bejt, ne vjerujemo u predskazanja“, i istakao je da treba izvršiti svoju misiju. Muslim je stigao u Kufu i smjestuio se u kuću Muhtara Ibn Ebi Ubejd Sekafija. Sljedbenici su u grupama dolazili u Muhtarovu kuću i on im je čitao pismo Imama Huseina a oni su plačući polagali zavjet. Muslim je u vrijeme ove misije imao dvadeset i osam godina.Ovo je bila prva politička misija koja mu je bila data. Muslim je u vrijeme sukoba u Iraku, i za vrijeme ubistva njegovog amidže Alija, zatim izdaje koju je počinila vojska Kufe, imao osam godina. Nije prisustvovao niti ijednom od tih događaja punih prevare i lukavstva, i pošto nije živio dvoličnim i licemjernim životom, nije pretpostavljao da bi neki musliman položio zavjet a potom izigrao ono što je prihvatio. Kada je vidio doček stanovnika grada napisao je Huseinu: „Uistinu, stanovnici ovog grada su poslučni i u iščekivanju su tvog dolaska.“Pošto su pisma iz Kufe stigla u Damask, Jezid se zabrinuo. Sa svojim suradnicima se savjetovao oko rješenja. Od Serdžuna, svog vizantijskog savjetnika, tražio je mišljenje o ovom pitanju. On je Jezidu predložio Ubejdullaha Ibn Zijada koji je u to vrijeme bio u Basri i sa kojim Jezid nije bio u dobrim odnosima. Jezid je prihvatio ovo mišljenje i Ibn Zijadu je napisoa da mu predaje vlast u Kufi i da što prije treba umiriti taj grad. Ubejdullah je odgojen pod nadzorom oca koji je godinama u vlasti Alija i Muavije bio namjesnik gradova u Iraku. Bolje od bilo koga je poznavao grupisanja Kufe i Basre. Da bi umirio pobudu, znao je odakle treba krenuti, gdje treba poslati špijune, koga treba baciti u zatvor a koga ubiti. Ubejdullah je odrastao u takvom političkom okruženju i bio je dobro upoznat sa svim sitnicama ovakve vrste vlasti. Prilikom ulaska u Kufu koristio se metodom koja je ukazivala na njegovu pronicljivost i spretnost. On se nije ponašao kao vladar koga je poslao halifa Sirije i koji je došao da umiri pobunjenu pokrajinu. Sa grupom ljudi iz Basre zaputio se u Kufu. Prije nego je došao u grad zamotao je lice i glavu i kada je ušao u Kufu, stanovnici grada su pomislili da je to Husein Ibn Ali. Kuda god je prolazio ljudi su ustajali i govorili. „Dobro došao Poslanikov sine! Ovdje su vojske spremne i čekaju tvoju naredbu.“Na taj način, Ibn Zijad je na samom početku bez ikakvog truda znao situaciju u Kufi. Saznao je broj Huseinovih pristalica, ko su njihovi predvodnici i kakva je njihova spremnost. Bez sumnje, da su stanovnici Kufe znali znali da to nije Imam Husein, ne bi ga ostavili na miru i u samom gradu bi skončali sa njim. Ali dok nije stigao do vladarske palate, on ime se nije pokazao. Čim je stigao u palatu, jedan od njegovih saputnika je uzviknuo: „Udaljite se! Ovo je vaš vladar Ubejdullah ibn Zijad.“Tada su ljudi saznali da je onaj koji se tako lahko izvukao iz njihovih ruku upravo onaj koji je došao da ih pokori. Da je umjesto dvanaest hiljada ljudi koji su sklopili zavjet sa Muslimom u Kufi, bilo spremno dvije hiljade ili pet stotina dalekovidnih ljudi, trebali su bez premišljanja zauzeti palatu i ubiti Ibn Zijada i uspostaviti vlast Alijeve porodice te pokazati Damasku o čemu se radi.Nastavlja se...
